Spomenici bi trebali biti mjesta sjećanja, učenja i pomirenja. Ali šta se dešava kada postanu oružje?
U društvima koja se oporavljaju od rata, sjećanje nije pasivno. Ono je bojno polje. Umjesto da služe kao temelj za budućnost, "mjesta sjećanja" se zloupotrebljavaju. Postaju alati za glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca, za manipulaciju istinom i za obilježavanje teritorije—šaljući poruku onim "drugima" da više nisu dobrodošli.
Ovo nije sjećanje koje liječi. Ovo je nastavak sukoba promijenjenim sredstvima.
Borba za narativ o prošlosti se tako vodi u kamenu i bronzi, i spomenicima, koji, umjesto da oslobode, postaju čuvari zarobljene prošlosti.