U svijetu gdje svako ima svoju verziju istine, dokumenti ostaju jedino zajedničko tlo. Ovaj audio zapis istražuje odnos između medijske buke i tišine sudskih arhiva.
Naglasak je stavljen na odgovornost pojedinca da preskoči interpretaciju i ode direktno na izvor. Presude međunarodnih sudova ne promatraju se kao pobjeda jednih nad drugima, već kao kodificirani zapis vremena, očišćen od emocija i propagande.
Resurs korišten u analizi:Baza sudskih presuda i činjenica: www.warcrimesdatabase.net
Zemlja je identitet, pripadanje, emocija. Država je samo aparat. Servis.
Ako taj aparat ponižava građane i krade javna dobra – on zaslužuje prezir.
Voljeti Zemlju znači prezirati lošu Državu dovoljno jako da je želite promijeniti.
Situacija u kojoj arhitekta liječi zubobolju djeluje apsurdno, no upravo takav scenarij oslikava realnost sigurnosnog sistema u Bosni i Hercegovini.
Nedavni tragični događaji – femicid u Mostaru i hapšenja visokihpolicijskih dužnosnika u Tuzli – ne predstavljaju izolirane incidente, već direktnu posljedicu sistemske greške: ključnim policijskim strukturama upravljaju inženjeri rudarstva i mašinstva, umjesto stručnjaka za kriminalistiku.
Problem proizlazi iz fundamentalne razlike između struka. Dok su inženjeri obučeni za rješavanje egzaktnih problema materije, poput kopanja ruda ili popravke motora, policijski posao zahtijeva bavljenje ljudima, psihologijom i devijantnim ponašanjem. Primjena inženjerske logike na sigurnosne izazove neminovno dovodi do katastrofalnih rezultata.
Na temelju svoga obrazovanja, inženjerski kadar ne posjeduje alate neophodne za vođenje policije. Sigurnosni sektor zahtijeva obrazovanje temeljeno na pravu, etici, sociologiji i psihologiji. Sve dok se na čelu policije nalaze osobe školovane za mašine i iskopine, a ne za ljude, sistem ostaje operativno slijep na opasnosti, a društvo nezaštićeno.
Zašto je 'tolerancija' nedovoljna, pa čak i problematična, za moderno demokratsko društvo? Šta je ključna razlika između pasivnog 'trpljenja' različitosti (tolerancije) i aktivnog prihvatanja tuđeg prava na slobodan izbor (poštovanja)? Zašto je prelazak sa tolerancije na poštovanje jedini put ka stvaranju istinskog društva slobodnih ljudi?
Kako stvoriti etično društvo kada se bolji svijet čini kao utopija?
Stotinama godina, obećanja o napretku su iznevjerena. Unatoč svom razvoju, čovječanstvo je zaglavljeno u ponavljanju historije, birajući lidere koji produbljuju podjele i obnavljaju iste stare razarajuće ideje.
Ali nije problem samo u traženju "boljih" lidera, već i u potrebi za "novim liderima" sposobnim premostiti podjele i brinuti za svoje narode i svijet u cjelini. Problem je i u "novim ljudima" spremnim da preuzmu odgovornost i počnu razmišljati svojom glavom.
Iako se ovo čini kao utopija, svaki korak naprijed koji je čovječanstvo napravilo nekada se činio nemogućim.
Činio se kao utopija.
Spomenici bi trebali biti mjesta sjećanja, učenja i pomirenja. Ali šta se dešava kada postanu oružje?
U društvima koja se oporavljaju od rata, sjećanje nije pasivno. Ono je bojno polje. Umjesto da služe kao temelj za budućnost, "mjesta sjećanja" se zloupotrebljavaju. Postaju alati za glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca, za manipulaciju istinom i za obilježavanje teritorije—šaljući poruku onim "drugima" da više nisu dobrodošli.
Ovo nije sjećanje koje liječi. Ovo je nastavak sukoba promijenjenim sredstvima.
Borba za narativ o prošlosti se tako vodi u kamenu i bronzi, i spomenicima, koji, umjesto da oslobode, postaju čuvari zarobljene prošlosti.
"Snalaženje" je riječ koju svako u Bosni i Hercegovini i regionu odmah razumije. To nije samo riječ, to je koncept i način života. Ona rijetko znači "poštovati pravila" i gotovo uvijek znači "naći način da se pravila zaobiđu".
Snaći se na ovim prostorima, obično znači samo jedno.
Kada se dogodi nešto strašno u ratu, ko će reći da li je to bio genocid, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, ili nije? Jesu li to političari? Mediji? Naučnici? Jednom riječju, čija se pika a čija se ne pika.
Danas je u Sarajevu sahranjen muškarac, star 72 godine, oženjen, otac jednog djeteta, po zanimanju tesar.
I ništa tu ne bi bilo neobično da na njegovoj sahrani nije bilo 30 hiljada ljudi.
I da on nije Halid Bešlić.
Šta bi se dogodilo kada bi se prikupili svi udžbenici historije u školama u Bosni i Hercegovini?
Šta bi se u njima našlo?
I najvažnije: „ Može li im se vjerovati? “
Jedina dobra strana ratova i teških sistemskih kršenja ljudskih prava je što, ma koliko dugo trajali, jednom im dođe kraj. A onda kada taj kraj dođe, žrtve vape za pravdom, društvo ponovno pokušava da se izgradi a počinitelji zločina nastoje pobjeći od svoje odgovornosti. I svi oni s jednakom strašću i posvećenošću žele u postkonfliktnom društvu ostvariti svoje želje i stremljenja. No, gorka je istina da postkonfliktna društva, pokazuju tendenciju teških i obično bolnih kompromisa kako bi dojučerašnji neprijatelji, počinitelji zločina i njihove žrtve, mogli nastaviti dalje sa svojim životom.
Knjigu možete kupiti na ovoj adresi.
U budućnosti oblikovanoj umjetnom inteligencijom, ključna vještina čovjeka mogla bi postati upravo sposobnost razmišljanja. Današnji razvoj i upotreba umjetne inteligencije polako ali sigurno nam oduzimaju tu osnovnu ljudsku sposobnost, koja je od suštinske važnosti za svakog čovjeka.
Ako jednog dana prestanemo razmišljati i sve zadatke prepustimo umjetnoj inteligenciji, postavlja se pitanje – hoćemo li time izgubiti ono što nas čini ljudima?
Pitanje upisa na fakultet nije nimalo jednostavna stvar, i ono zavisi od priličnog broja međusobno zavisnih varijabli.
Ali jedna je posebno intrigantna.
Upisati javni ili privatni univerzitet?
Jedni ga hvale.
Drugi kude.
Treći proklinju.
Ali svi se slažu u jednom. Sa njim, ili bez njega, svijet sigurno ne bi bio isti.
Ali je li ta promjena na bolje, ili na gore.
Je li sud uspio ostvariti ono što su pred njega kao zadatak postavili njegovi osnivači?
Ali pravo pitanje nije šta će biti sa sudom u Haagu.
Pravo pitanje je šta će biti sa nama?
(https://paypal.me/drgoransimic?locale.x=en_US)
Suočavanje sa prošlošću neće čarobnim štapićem ukloniti počinjena djela i zločine. Neće spojiti rastrgane dijelove duše žrtve, ali hoće joj ponuditi mogućnost da izađe iz tog svog labirinta osjećaja žrtve, a onima koji dolaze poslije, umjesto mržnje i podatka ispod koje kruške je zakopan kalašnjikov „za ne daj Bože“ ponuditi mogućnost da žive punim životom vrijednim čovjeka.
Support the show (https://paypal.me/drgoransimic?locale.x=en_US)
Može.
Samo je pitanje može li i dalje ostati naučnik.
Jer zajedničko djelovanje nečega što je po definiciji kritika postojećeg i drugog koje je umijeće mogućeg zarad vlastitih i stranačkih probitaka, teško se mogu sublimirati u jednom čovjeku i njegovom društvenom i ljudskom djelovanju.
Postoje.
Jeste li se ikada zapitali koliko (zaista) vrijedi vaš rad?
U kakvom je odnosu ono što dobijete na kraju mjeseca sa onim što ste svome poslodavcu zaradili u toku toga mjeseca?
Jeste li se ikada upitali koliko vrijedi rad jednog ljekara koji dnevno spasi pet ljudskih života, ako rad jednog šutaća lopte vrijedi 100 miliona eura godišnje?
Po kojim pravilima živjeti život?
Svojim?
Tuđim?
Naslijeđenim od roditelja i zajednice?
Ili naprosto.
Živjeti slobodno.
Bez pravila koja bi nam govorila šta i kako učiniti sa životom.
Već život živjeti.
Po svom.
Ako je pomilovanje akt "milosti" prema počinitelju krivičnog djela, onda je to očigledan akt nemilosti prema žrtvama tih djela.
Support the show (https://paypal.me/drgoransimic?locale.x=en_US)